Nauči da padaš

- Mogao bi ti na aikido!
– Ne kontam. Kakve veze ima aikido sa ovim što ti pričam?
– Buraz, naučićeš da se krećeš i da se izmakneš, da protivnika izbaciš iz ravnoteže…
– Ma jok, ba.
– Ozbiljno ti kažem! Hop! I on je tamo gdje želiš da bude…
– Ma daj! Šta treba, da me neko sa zemljom sastavi? Bježi!
– Naučićeš da padaš. Kad to naučiš…


Ne, ovaj dijalog nisu vodila dva tinejdžera, već moj prijatelj i ja, za vrijeme dugih šetnji i razgovora o svemu što me morilo. Prije nešto više od pola godine bio sam pod strašnim pritiskom, koji sam stvorio sam sebi. Postavio sam si više ciljeva ̶ za naše uslove visokih, ali izvodljivih: položiti vozački, kupiti automobil, otići u Kanadu u posjetu rodbini, obezbijediti sve što je potrebno majci koja je teško bolesna za to vrijeme, i na kraju prisustvovati sestrinom vjenčanju. Problem je bio što nisam imao prostora ni za najmanju grešku, što je stvaralo ogroman stres, pa mi je svaki dan ljeta izgledalo kao minsko polje. Jedan pogrešan pokret… Kraj. To je to.

Svaki od tih ciljeva imao je za mene jednaku važnost i svaki je bio „pod moranje“, što je u startu kardinalna greška. Iako sam okvirno napravio plan, kako i kojim redom do njihovog ostvarenja, ne bih rekao da sam dobro poredao prioritete. Bio sam potpuno u raskoraku, osjećao sam obavezu prema svemu i svačemu, a nije trebalo. U prošloj godini hvatao sam se u koštac sa mnogim stvarima, od kojih većina nije bila moj problem. Dosegao sam svoj limit žonglirajući obavezama, a nisam ni bio svjestan da nemam nikakvu kontrolu nad onim što mi se dešava.

Onda sam dobio informaciju da se tamo, na drugom kraju svijeta, moj otac bori za život nakon serije srčanih udara. Svi moji ciljevi su stavljeni na čekanje, a vrijeme je prolazilo. Zatim sam dobio odbijenicu za vizu, vozački… Kome je u tom trenutku do vozačkog? A tek kupovina automobila?! Sve se srušilo, bio sam umoran i trebao sam predah. Moja nervoza prenosila se na meni drage ljude, poput bolesti za koju nema lijeka.

Ono što je moj prijatelj s početka priče primijetio jeste da sam prema sebi bio strog i da je neuspjeh u ostvarenju bilo kojeg od ovih ciljeva za mene predstavljao potpuni poraz. Kad sebe iznevjeriš, nema više ustajanja. Kako se opet dovesti u red? Šta će o tome reći moji prijatelji koji me poznaju? Nepotrebna pitanja i razmišljanja. Nemojte mi reći da nikada niste bili u ovakvoj situaciji.

- Naučićeš da padaš. Kad to naučiš, shvatićeš da se ne plašiš pada, već onoga što misliš da je pad. Ne boj se, pašćeš i ustati, zahvaliti se protivniku bez ikakve ljutnje, jer ti je pokazao kad je vrijeme za pad. To je prvo što ćeš naučiti i dovesti do savršenstva. Naučićeš vremenom da je pad još jedan pokret i prilika da dođeš u bolju poziciju od trenutne.

Hodali smo još neko vrijeme, ne mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali, jer sam u svojoj glavi vrtio sve što ide u prilog priči da je pad samo pokret i imao sam jaku želju da tu lekciju negdje zapišem. Njegova priča djelovala je kao lijek koji mi je bio potreban. Ne da bih našao opravdanja za ishod, već da pokušam vidjeti stvari onakve kakve jesu. Bez drame ili ružičastih cvikera.

Nisam otišao u Kanadu, nisam prisustvovao vjenčanju moje seke. Da li mi je žao? Možete se kladiti u to. Dobra strana je da sam konačno aplicirao za vizu, nakon godina izgovora kako ću dobiti odbijenicu, i da samim tim nema potrebe da se zamaram oko toga. Tog straha i tih izgovora više nema. Sad imam povratnu informaciju šta mi je potrebno da sljedeći put dobijem vizu. Više me ništa ne može zaustaviti na tom putu.

Nisam položio vozački, Bože moj. To je u planu ove godine, kao i kupovina automobila. No, da bih obezbijedio sredstva kako bih sve to postigao, a uspio sam u tome, pored stalnog posla, radio sam dodatne poslove za koje sam dobio potvrdu da ih mogu raditi vrlo dobro. Posebno dobar osjećaj bio je svjesno isključiti ego na jednom projektu, dok sam sarađivao s ljudima koje vidim prvi put, gdje svako ima viziju kako određeni zadatak provesti u djelo. Znam svoju reakciju, ali sam odlučio da probam drugačiji pristup. Umjesto rasprave koja ne vodi ničemu, rekao sam kako mislim da se stvari mogu unaprijediti i na kraju im se zahvalio na korisnim savjetima i vremenu. Ostvarili smo dobar rezultat.

Ako se pitate da li sam… Nisam! Još uvijek nisam otišao na aikido, iako planiram makar sat vremena sedmično provesti u učenju kako pasti u svoju korist. Bukvalno.

Znanje, mudrost i ljubav.

Ostavi komentar.