Vrijeme je sad

Znate li za onu zanimljivu mozgalicu „Kako bi bilo da vas svakog dana vaša banka nagradi uplatom od 86400 dolara“? Za one koji ne znaju ovu priču, skratiću je maksimalno. Možete je pogledati u video formatu na kraju teksta. Dakle, svakog dana vaša banka vas isplaćuje sa 86400 dolara za koje se očekuje da ćete ih pametno potrošiti jer banka uzima sebi sve što ne potrošite tog dana. U bilo kojem trenutku, bez objašnjenja, banka može prekinuti isplate. Kako bi trošili taj novac? Da li bi uopšte razmišljali kako i šta s njim?

Naravno, objašnjenje igre je da se banka koja vas velikodušno nagrađuje zove Vrijeme, a iznos koji nam svakodnevno isplaćuje je broj sekundi svakog dana. Sad postaje jasno zašto štednja nije moguća i zašto banka zadržava pravo da u svakom trenutku prekine isplate. Kako trošimo dragocjeno vrijeme? Da li uopšte razmišljamo o tome? Koliko trošimo na sebe a koliko na druge?

Kad smo već kod poređenja novca i vremena, našao sam jednu zanimljivu teoriju koja kaže da bi optimalna raspodjela novca bila kad bi 70% novca kojeg imamo trošili na egzistenciju i vlastite potrebe, 10% investirali, 10% dali u humanitarne svrhe i 10% uštedili. Koliko smo to u mogućnosti, ne bih špekulisao. Svako svoj džep najbolje poznaje.

Ne bih volio da odmah skrenete u pravcu kako nemamo novca, kako nam je država ovakva i onakva, kako je nezaposlenost u Bosni i Hercegovini rekordna jer mi to nije cilj. Rekao sam da trenutno stanje apsolutno prihvatam kao polaznu tačku za razmišljanje. Novac u ovoj priči uopšte nije bitan. Umjesto toga, hajde da pomiješamo ove dvije priče i da vidimo gdje će nas odvesti. Vrijeme iz prve i omjere iz druge. Može?

Tom računicom, svakog dana na raspolaganju imamo 16 sati i 48 minuta da obavimo sve kako bi funkcionisali savršeno. Imamo dovoljno vremena da se lijepo naspavamo, da budemo uredni i da obavimo svoj posao koji nam omogućava da pokrijemo troškove za normalan život.

Takođe, svakog dana bi bili u mogućnosti izdvojiti 2 sata i 24 minute na realizaciji svojih ideja, upoznavanje ljudi potrebnih za njihovu realizaciju, stvaranju dodatne vrijednosti, sticanju novih znanja i vještina umjesto konzumiranja vijesti koje nam nisu od koristi i zbog kojih se osjećamo loše.

Kako bi bilo da svakog dana izdvojimo 2 sata i 24 minute za rad kako bi pomogli onim najugroženijim. Pomoć ugroženim ne ogleda se samo u novcu, iako je bitna stavka, već i u radu – prenošenju znanja i vještina kako bi se najugroženiji što prije uključili u društvo. Ako izdvojimo novac da nekome pomognemo, mirno spavamo. Ako izdvojimo vrijeme, postaje lično. Kad je lično, ne odustajemo lako…

I vidi, opet ostaje slobodnih 2 sata i 24 minute da ga potrošimo kako god želimo. Svakog dana. Ha!

Šta mislite, da li je moguće?


P.S. Dragoj Rebeki ću se ovim putem ispričati što se nisam na vrijeme zahvalio na prvom komentaru na ovom blogu i lijepim željama. ;)

Znanje, mudrost i ljubav.

4 komentar

Leave a Reply to Gordan Petrović Cancel reply